Moj stari se oženio dok je radio u Banjaluci. Ispočetka su bili potstanari na nekoliko mjesta, a kad sam se ja rodio onda su dobili zajednički stan, u Aleji JNA, preko puta socijalnog. Za miraz od majkine rodbine stari je dobio neku lovu i odmah sebi kupio biciklo. Kao fol, bez toga se nije moglo. Imati tada početkom pedesetih biciklo isto je kao danas voziti neki skup i rijetko vidjen auto. Sjećam se da me je kao malog vozio u plavom sicu koji je bio postavljen na ramu. Vozao me svuda, po Banjaluci, od Šehera do Trapista. To su bila moja prva sjećanja na Banjaluku. Došla zima. Mati njemu veli. "Ti se vozaš na biciklu, a mi šporeta nemamo". Stari se zamisli. Kako da ostavi svog ljubimca. Al šta ćes. Kad se nema nema. Prodade stari biciklo i kupi šporet. Nema više ni meni vozanja. Sad smo se grijali pored šporeta.
Zgrada u Aleji JNA na broju 30 gradjena je za vrijemena Austrougarske. Imala je ogromne sobe sa visokim plafonima i prostranim, širokim stubištem. Tu je bilo nekoliko vrlo finih familija. Milići, pa poslije njih Jagodići, Frančevski, Hodžici, Jungići itd. To je bila moja ulica. To je bila moja Banjaluka. Aleja koju ja pamtim imala je sa strane dva dugačka jarka, dužinom cjele ulice, a ulica je bila malo izdignuta i ne asvaltirana. Ukrašena sa velikim krošnjama lipa, ljeti je izgledala zaista impresivno. Kako se kasarna "Vrbas logor" nalazila na kraju ulice, svakodnevno je vojska tuda prolazila. Mi djeca smo trčali, da vidimo vojnike, koji su predveče odlazeći u kasarnu, ulicom, pjevali. Pjevali su partizanske pjesme. Jedan je prvačio sa pjesmom, a ostalih stotinjak su ga horski podržavali. Zadnji vojnik u stroju je uvjek, ali bas uvijek, obavezno i nikad nezaboravivši pitao: „Mali, imaš li sestru”. Negdje 1956 počelo je asvaltiranje Aleje. Ulica je pretvorena u veliko radilište. Radove su izvodile banjalučke gradjevinske organizacije, u saradnji sa vojskom. Ne sjećam se baš koliko dugo je to trajalo, al se sjećam, da je Aleja JNA potpuno rekonstruisana. Lipe nisu dirane, a jarci su zatrpani. Jedini tragovi jaraka se mogu vidjeti, pri kraju ulice kod Banjalučkog polja i sportske dvorane Borik, gdje je ulica ostala malo izdignita. Godinu dana poslije toga, Gradski stadion Borac je rekonstruisan. Stare crnim uljem mazane drvene trabine su zamjenjene, sa novim, zdravim, drvenim trebinama, a sazidane su i betonske trebine. Postavljena je nova drenaža, a sa kamionima je od nekud dovozena trava u kockama zemlje, koje su slagane na terenu, u novi tepih. Borac je tada imao svjetlu perspektivu i odlican stadion. Dvije godine poslije stadiona, u Boriku je sagradjen i kompleks bazena, koji je održavala vojska. Bio je pristupačan i gradjanima i radnim organizacijama. Eto tako se gradila Banjaluka, sredinom pedesetih godina, kad sam ja bio mali dečkic i u školu još nisam išao.
Evo i bonus:
0 komentari:
Objavi komentar